Crtice iz Pariza

U metrou u Parizu se cita na raznim jezicima: vidim turske novine, arapsko i jidish pismo, japansku knjigu recepata. Pravi suvremeni Babilon!

Puno ljudi na ulici razgovaraju sami sa sobom. To je zato jer te ovaj grad moze spasiti ali i unistiti, i to vrlo brzo i neprimjetno. On pulsira i ta energija je opijajuca ali i neumoljiva.

Postolari zavijaju popravljene cipele u skarnicle, to mi je simpaticno.

Sluskinje bogatih ljudi ujutro ciste mesingane kvake na vratima njihovih palaca.

Tek u Parizu sam shvatila da je ono glavno, ono sto je cilj kad se mladu osobu obrazuje za strani jezik i kulturu, kad studira jezik i knjizevnost, jest da se ne boji Drugog i Drukcijeg. Da je sto manje ljudi koji se boje Drugog i Drukcijeg, kako bi bio moguc suzivot. Upravo to je i poruka Yanna Arthusa-Bertranda iz njegovog dokumentarnof filma "Mediteran": Moramo nauciti zivjeti zajedno.