Toulouse

Grad u kojem bih mogla živjeti život! Zgrade od opeka. Arapi koji su se početkom 2009 činili dosta zadovoljni. Grad u kojem se brzo sklapaju poznanstva. Grad gastronomije, jasno. Toliko izloga s muzičkim instrumentima ! Na radijskim postajama – izvrsna muzika ! Kao što je naš prijatelj iz Strasbourga definirao, njihova okcitanska muzika je « nešto između srednjevjekovne i orijentalne glazbe » - takva je muzika u Toulouse-u, u « Occitanie ».

Tamo mi je Peire, profesor okcitanskog, osvijestio moju višejezičnost. Puno je bilo šala, moj muž i ja se i danas sjećamo kako smo upali na probu u « Maison d’Occitanie » tražeći izložbu ! Toulouse je grad koji je odmah osvojio moje srce !

Strasbourg se uopće ne trudi osvojiti Vaše srce-vi ga trebate osvajati. Da-upravo tako. Vi se trebate truditi osvajati ljude u Strasbourgu. U Toulouse-u je drukčije. To je ljubav koja odmah plane. Simpatije se ne skrivaju.

Sjećam se našeg stanodavca mađioničara u Toulouse-u. Jednom je kod njega bila djevojka crvene kose koja se smijala-to me jako podsjetilo na stare francuske filmove Godarda, Tuffauta. Dragan je čuo kad je mađioničar na pragu rekao svojim uzvanicima nakon dočeka Nove godine 2009. - « La joie est le bonheur ». Sreća je radost. To sam zapamtila. C’est pas le plaisir le bonheur, c’est la joie. Nije užitak sreća, sreća je radost.

Garonne, koju je opjevao Claude Nougaro. Knjižara « Terra nostra » i crumble. Vidjela sam Vasilisa Alexakisa, upoznala se s njim a potom čitala knjigu Tahar Ben Jellouna u kojem ga on spominje ! Kako neobično ! A prvi puta sam za njega čula u « Pola ure kulture » - da mi je netko tada rekao « Ti ćeš se rukovati s njim » rekla bih « To je nemoguće ». Sont etranges les voies du Seigneur. Lord works in misterious ways. Vidjeli smo i poljskog pjesnika.

Bilo mi je lijepo ići u lycee na periferiji Toulousea kad je govorio učenicima. No Alexakis ga je nadmašio pozivajući učenike na bunt ! Stari ljevičar !

Iz Toulousea smo posjetili Carcassonne.

Kad izlazim iz zagrebačke katedrale na bočni ulaz, to je kao da zakoračim u Carcassonne – takve su zidine s te sjeverne strane. Carcassonne je utvrđeni grad kojeg je dao restaurirati Le Duc. Sve je malecko i lijepo unutar zidina. Mjesto gdje smo jeli palačinke, mali muzej škole. U Cacassonneu smo bili uoči Božića i vidjeli smo muzičare-limenu glazbu (Francuzi to zovu fanfarre) preobučene u Djeda Mrazove kako sviraju po ulicama.

Toulouse...zgrade od opeke (manje nego cigle koje se rade kod nas). Kad gledaš s druge obale Garonne, doimaju se vrlo skladno. Strše vrhovi crkava. Nisam znala, u Toulouse-u se čuvaju relikvije Sv. Tome Akvinskog. Katedrala Saint Etienne, neobičnog pročelja. Jedna od rijetkih crkava u Toulouse-u u kojoj je ostalo malo freski na tidovima.

Ovako kad pišem odista osjećam da mi se u Francuskoj desilo toliko toga da stvarno vrijedi zapisati i sjetim se-mislim da je to citat iz romama « Stranac » ili « Mit o Sizifu » A. Camusa gdje Camus piše da čovjek, ako je živio i samo jedan dan, ima čega se sjećati do kraja života.

Toulouse sam zavoljela u samo dva mjeseca, za cijeli život. Ljudi su prema meni bili tako susretljivi- od Marion sa apero-linguistique do našeg stanodavca mađioničara- pravog mađioničara. Neobična podudarnost : prije odlaska u Toulouse, moj muž i ja išli smo u Zagrebu na danima frankofonije gledati francuski film « Souffleur de reves » o crnom rapperu iz pariškog predgrađa. A umjetničko ime « našeg » mađioničara bilo je Souffleur de reves ! Zvao se Benoit Lajaunie, a cachots lajaunie su crni bomboni groznog okusa koje je on znalački vješto okretao svojim prstima. Kako je živjeti u 18m2 ? Dva mjeseca bez makine za pranje robe, sa slabim grijanjem i mikrovalnom pećnicom ? Simpatično. Ulica Daniele Casanova, to je bila ulica koja je izlazila na ulicu u kojoj je bio natpis « U ovoj kući rođen je Carlos Gardel ». Vezano uz Carlosa Gardela, ja sve nekako otkrijem slučajno...u Strasbourgu sam snimila na radiju jednu pjesmu za koju sam potom pitala tko to pjeva Stephanie (koja mi je došla davati konverzaciju iz francuskog), a ona mi je rekla Astor Piazzola. U toj pjesmi (poslije sam snimila verziju koju pjeva Guy Marchand « Moi je suis tango, tango » spominje se Carlos Gardel. Kad smo se preselili u Zg nakon Stbg, susjeda me pozvala na predstavu suvremenog plesa u kojoj je nastupala njena kćer i one su plesale upravo na pjesmu « Libertango ». Ja sam bila presretna kad sam čula tu pjesmu. O Francuskoj...čini mi se da su to neiscrpna sjećanja…

Jedan od najneobičnijih događaja u mom životu vezan je uz Forum des langues du monde u Toulouse-u. Na poslu u Strasbourgu naišla sam na tu vijest..i nakon nekoliko godina, mi smo se našli u Toulouse-u, u stanu mađioničara koji poznaje organizatora Foruma, Claudea Sicrea ! (izgleda da moj muž privlači neobična zbivanja i susrete).